Ne znam da li ste gledali film Dan mrmota (Groundhog day), ali ako (još) niste … glavni lik ostaje zarobljen u jednom te istom danu iz kojega ne uspijeva izaći bilo šta da učini sve dok ne nauči svoju lekciju i ne prestane da ponavlja greške, sve dok se od egocentričnog „ja“ ne okrene prema „mi“, od sebičnosti prema ljubavi za bližnje.
Zašto ja sad o tom, prilično starom, filmu? E pa, svoju verziju Dana mrmota moja porodica i ja proživjeli smo kroz posjete predivnom i bajkovitom Bledu, odakle smo se upravo vratili. Odlazili smo tamo više puta u par zadnjih godina, svaki put s namjerom da se odmorimo i napunimo baterije. Međutim, svaki put bi se dogodilo nešto zbog čega bismo se posvađali, i bez obzira šta je bio povod te da li je to nešto poteklo od mame, tate ili djeteta, naš bi se odmor pretvarao u porodičnu mini dramu, zadnje što bismo poželjeli. Život nas je međutim, uporno vraćao na isto mjesto i davao nam slično iskustvo koliko god da je svjesna želja i namjera bila da slijedeći put bude bolji nego ikad. Tako je bilo i ovog puta.
Naš „ambiciozni“ plan: četiri dana porodičnog opuštanja i odmora, zajednički provedenog vremena na način na koji to u svakodnevnici prepunoj obaveza nije izvodljivo. Rezultat: već drugi dan – rasprava i svađa, ne sjećam se više ni oko čega, ali se veoma jasno sjećam svog osjećaja razočarenja, tuge i zapitanosti: ma šta se ovdje zapravo dešava?
Kad volite da radite na sebi i činite to već neko vrijeme, uvidi znaju doći munjevito, čim postavite pravo pitanje. Čim sam poželjela da razumijem, bez da okrivljujem bilo koga, sjećanje na film izroni iz moje nutrine kao smjernica. Davno sam ga gledala, ali znam da moje unutrašnje vodstvo ne griješi – nije me slučajno pozvalo da ga se prisjetim. I shvatih, u trenu: mi bivamo vraćeni na Bled uvijek iznova i proživljavamo tu sličnu situaciju opet i opet kako bismo savladali svako svoju lekciju, kako bismo prevazišli svoja ograničenja i konačno pobijedili, savladavši sopstvene etape puta od „ja“ do „mi“, koliko god da su obrasci kojih se valja osloboditi duboko urezani i nesvjesni.
Moja lekcija sastojala se dobrim dijelom i u tome da vlastitog muža vratim na njegovo dostojanstveno mjesto i prestanem stavljati potrebe našeg djeteta ispred njegovih i naših. Činila sam, godinama, istu grešku kao i mnoge majke: dijete i potrebe djeteta ispred svih, čak i i ispred mene same, a pogotovo ispred muža. Očito sam preuzela obrazac koji je tako čest u našem društvu i nesvjesno djelovala po tom obrascu gdje je mama – pre svega mama, a sve ostale uloge dolaze tek nakon te, najvažnije i najsvetije. I trebalo me je vraćati na istu tačku sve dok nisam i praktično došla do toga da je ljubav roditelja „starija“ od njihovog djeteta, kako to nedavno dobro čuh, ali tada još sasvim ne integrisah u svoj život. Ostali članovi naše male porodice imali su, naravno, svoje lekcije sabijene u iste situacije… jer ono što doživljavmo nikada nije greška, već uvijek ljubaznost i darežljivost života koji nas želi podučiti i time nam omogućiti da budemo istinski slobodni i srećni.
Da skratim… Duboko dirnuta svim onim što sam „ugledala“ u par sekundi, ovaj put znala sam šta je ispravno učiniti. Porodična mini drama tako se završila „kao na filmu“ – produbljivanjem ljubavi i razumijevanja među svima nama (što je naravno proces), a da zapečatimo staro i podržimo novo pomogli su nam „srce za slikanje“ i katanci na Bledu, koji postaše svjedocima našeg novog porodičnog zavjeta na još dublju ljubav, privrženost i lični rast.
Beskrajno zahvalna na ovoj predragocjenoj, vjerujem konačno savladanoj, lekciji!
S ljubavlju, svima vama koji želite prevazići svoje mini (li maxi??) drame, da uspijete!
