Kad ljubav obuhvati sve…
i ego napukne
k’o kora zrele lubenice 💖
(Utisci i odbljesci sa ovoljetnog staff-inga u Školi za Rad Byron Katie)
Ne, neću propustiti, podijeliću definitivno svoje utiske iz Škole i o Školi za Rad Byron Katie u kojoj sam imala čast i prvilegiju da služim kao osoblje ovog ljeta. Želim i osjećam da sam pozvana da dio onoga što sam primila dam dalje, između ostalih i na ovaj način. A opet, odugovlačim. Evo ga već je početak septembra, a ja treba da pišem o julu…
Odugovlačim zato što mi je teško u riječi pretočiti tu magiju, tu ljepotu, te izazove, turbulenciju, dubinu, svjesnost, iskričavu radost, obuhvat i intenzitet onoga što sam doživjela, preživjela, otkrila … i sa čim sam se na kraju saživjela kao sa jednim sasvim novim aspektom sebe. Obući sve to u riječi doima se kao nemoguća misija. Pa ipak, ostanite sa mnom, evo se spremam učiniti svoj najbolji pokušaj i zahvaljujem vam na strpljenju.
Ovoljetna, za moju malenkost druga po redu, Škola, dala bi se sažeti u nekoliko ključnih glagola: svjedočiti, diviti se, oduševiti se, naporno raditi, izgubiti, dobiti, osjetiti, prepoznati, produbiti, spoznati, uživati.
Svjedočila sam, oduševljavala se i divila se prisutnima (preko 300) – njihovoj otvorenosti i spremnosti da se izlože i hrabrosti da podijele najintimnije dijelove svojih života, svoje najskrivenije misli, svoju grcavu privatnost kako bi stigli dalje na svom putu, kako bi prepoznali, raskrinkali i oslobodili se svojih priča i zamki ega, kako bi postali slobodnija i svjesnija ljudska bića. Svjedočila sam fantastičnim uvidima i dubokoj tranformaciji prisutnih, koja je dobijala svoj momentum iz dana u dan, iz sesije u sesiju, iz Rada u Rad – sve dok nije prerasla u zajedničko nezaustavljivo marširanje ka slobodi od ograničenja koja smo, nekada davno, nesvjesno postavili sami sebi. Svjedočila sam, i kroz Rad i dalje svjedočim, nastajanju jednog novog svijeta diljem ove naše patnjom bogate planete – svijeta bez predrasuda i bez osuđivanja, svijeta lične odgovornosti, svijeta u kojem ljubav obuhvata sve, baš sve, i sreća nikom ne zatvara vrata. To je svijet u kojem se shvata da sreća nije slučajna. Naša sreća je u našim rukama, i dostižna je ako smo se spremni potruditi. Ona je rezultat slobode koju stičemo radom na sebi, prokopavanjem kroz rudnik vlastitih zabluda, samosabotaža i drugog „smeća“ i dolazi, stoga, iznutra. Manje smeća, veća sreća – jer ona raste kako otklanjamo unutrašnje, a ne vanjske prepreke. Te prepreke bivaju u našim nepreispitanim mislima, strahovima, kompleksima, u umom kreiranoj budućnosti i prošlosti koje zapravo ne postoje. Rad Byron Katie je međutim, savršen alat da se svega toga oslobodimo, on je kao panacea. Korak po korak, sloj po sloj, on nas jednostavno oslobađa. Da, sreća je stanje uma, mjesto do kojeg stižemo na unutrašenjem putovanju, a ne mjesto do kojeg se probijamo izvana.
Utisci
Nego, da se vratim na utiske: Divila sam se još nečemu, čega vlada poprilična nestašica ovdje kod nas na brdovitom Balkanu: nadasve i autentično uviđajnom, uvažavajućem i poštovanja punom (ili da samo kažem istinski civilizovanom?) međusobnom ophođenju i bivanju. Moj um ne mogaše a da ne uporedi… i odnekud izroniše oni Balaševićevi stihovi koje već dugo nisam čula: „Putuj Evropo, nemoj više misliti na nas… Nije ovo bio skup Evropljana, već skup ljudi iz cijelog svijeta, da se razumijemo. I koliko god da volim svoj Balkan i poštujem odluku svoje duše da se baš ovdje inkarnira, moradoh sebi više puta priznati da mi, čast izuzecima, nismo još dorasli tome da na tako osviješten način bivamo jedni sa drugima, a time naravno ni sami sa sobom. Jer jedno bez drugoga ne ide, i vanjsko je odraz unutarnjeg.
Oduševila sam se i atmosferom na ovom tako šarolikom, na razne načine razuđenom, mnogonacionalnom, a opet tako povezanom i koherentnom skupu: tu je carevala umna otvorenost, a samim tim i otvorenost srca. Srdačnost, ljubav, podrška i razumijevanje za svačiju situaciju, emotivnu potrebu, uzdah i osmijeh, upravo otkrivenu zabludu i suzu…
Osjećala sam kako se ta ljubav prelijeva u mene, kako me sasvim obuhvata i vodi do mjesta gdje nema više mene. Odnosno, gdje mene ima drugačije, slobodnije od moje zablude o tome ko sam zapravo ja, od mojih granica i ograničenja. Svjedočila sam kako se smanjuje, istanjuje, razlaže ego i kako raste tišina u meni, predivna pauza između misli koja toliko prija – od jedne do druge misli bivalo je sve više prostora; gledala sam kako se promalja u meni jedan sasvim novi kvalitet bivanja – jedan prostor prisutnosti, u kojem se može i smije samo biti. Biti u radosti, miru, nekakvoj posebnoj punoći i čak, blaženstvu.
Postalo mi je sasvim jasno (dok je prije bilo maglovito slućeno) da je moj um samo vrh ledenog brijega beskrajnosti, mudrosti i blaženstva mog bića i da više nikada neće moći u potpunosti povratiti svoju pređašnju vlast nadamnom. Jeee!
Benefiti
Sa ove distance (možda je i trebalo ovo vrijeme od jula do septembra da se utisci propisno slegnu) jasno vidim da sam izgubila dobar dio starih bolnih priča, pregršt strahova, predrasuda i kompleksa, rasklimala ego i olabavila stisak uma… Šta sam dobila? Dobila sam beskrajno mnogo, pre svega upravo tu produbljenu prisutnost ili budnost kao najljepši dar iznenađenja. Ranije ga sebi ni poželjeti ne bih mogla jer o čemu ne znamo, to ni ne želimo.
Dobih i mirisan buket novih prijateljstava, mnoštvo spoznaja i jasan osjećaj da Rad Byron Katie treba da dajem dalje, na način proaktivniji i intenzivniji nego sam to činila do sada. Iz Škole sam otišla nadahnuta. Presložena. Obnovljena. Beskrajno zahvalna. I veoma zadužena. Jer, nisam samo svjesna primljenoga, već i odgovornosti da to uspijem živjeti i sačuvati u turbulenciji svakodnevnice, kao i potrebe i poziva da to dijelim dalje, sa svima onima koji su spremni i zainteresovani za jednu ovakvu budnost.
Stoga vas pozivam da sebi dozvolite da i sami budete obdareni: da se upoznate sa i pozabavite Radom Byron Katie.
Rad ima da ponudi beskrajno mnogo, ali nije uzalud nazvan radom – potrebno je uložiti trud i raditi u kontinuitetu… Jeste li spremni žrtvovati nešto truda i dosljednosti na oltar svoje sreće? Nadam se da da. Jer, svaki put kad radimo Rad, postajemo (makar mrvicu) slobodniji, ljubazniji, mudriji… a kontraindikacije ne postoje. Što nam je um jasniji, odluke su nam nježnije – srdačniji smo prema sebi i drugima.
I ljubav počinje da obuhvata sve.
A ego napukne, k’o kora zrele lubenice…
P.S. Ako i kada osjetite poziv u srcu, javite se da se zajedno upustimo u Byron Katie avanturu – tu sam za individualni i grupni rad, tu sam da vam pomognem da usvojite savršen komad alata za kovanje vlastite sreće: ne za bolje sutra, već za bolje sada. Jer jedino sada postoji. 🙏
Za više informacija klik na link – RAD BYRON KATIE.
