Pitaj me: Šta radiš ove nedjelje?
Reći ću ti: Odmaram.
I tačka.
A mogao bi i uzvičnik, i to veliki, kad sam ja u pitanju.
Jer tu slobodnu, bilo kakvim obavezama i očekivanjima potpuno nesputanu nedjelju, sanjam i sebi obećavam odavno, a stalno se desi da se „slažem“.
I ona mene sanja, bez svake sumnje. I nju dakle redovno slažem, budući da, eto, svaki put iskrsne još nešto za obaviti, nešto preče od odmaranja (od-moranja) u vidu onog potpunog isključivanja „iz struje“ , potpunog opuštanja. Javi se redovno još neko činjenje preče od nečinjenja.
I tako u krug, sve dok sasvim ne osvijestih. Pomogao mi je u tome Rad Byron Katie (redovno ga primjenjujem na sebi kao i sa klijentima!) u kompletu sa još jednom opaskom, koju čuh onako usput. A ništa, pa ni ono „usputno“, naravno nije slučajno.
Uvid
Na pitanje – šta si radila u nedjelju – draga upitana poznanica, sasvim mirno, bez da okom trepne, odgovori: odmarala.
Jeste da je bila na skijanju, no u nedjelju nije čak ni skijala. Subota naveče bješe za noćno skijanje. U nedjelju, eto tako, samo je odmarala. Kako je to sasvim prirodno rekla, kako je to sasvim jednostavna stvar kad nismo zarobljeni dejstvom programa, kao što to bijah ja!
Osjetila sam, u sekundi njenog nasmiješenog odgovora, ubod trenutnog shvatanja kako bi meni bilo teško odgovoriti, jednostavno, bez da se „pravdam“, bilo kome: U nedjelju? Odmarala.
Hm… osvijestih… bilo bi mi teško tako odgovoriti i za bilo koji drugi dan, osim ako sam, i fromalno, na odmoru. Osjetih u grlu slanoću suza nekad davno progutanih, koje poželješe da isplivaju. Prepoznah nešto za mene veoma, veoma važno.
Naravno da sam, teoretski, pogotovo nakon što se Radom Byron Katie bavim toliko intenzivno, znala da vrijedim i kad ništa ne radim. Da je dovoljno da postojim.
I naravno da do tog trena nisam bila svjesna da, ipak, jedna mala neiscijeljena djevojčica u meni još upravlja mojom svakodnevnicom na svoj način dokazujući da nije „neradnica“ i da, dakle, vrijedi!
I posložiše se zadnje kockice mozaika koji sam već neko vrijeme slagala: sagledah program koji je još djelovao u meni, davno uzrokovan time što se u mojoj primarnoj porodici rad cijenio veoma, a odmor – baš i nije. Ako ćemo pravo, više je nekako zvučao kao sinonim za ljenost, neradništvo, nevrijednost. I tako sam rano počela, duboko u sebi, osjećati se pomalo krivom ako „samo odmaram“, i (opasno!) naginjati ka vorkoholizmu. Iako bolja nego mnoge druge, i vorkoholizam je, jel’te, ovisnost, odnosno nesloboda.
E pa dosta! Želim biti slobodna! A i jesam, o tome odlučujem ja!
Preokret
Još jedan duboki Rad Byron Katie mi je donio jasno viđenje koliko je vrijeme pasivnosti i „nerada“ zapravo sveto i dragocjeno vrijeme neophodno za našu duboku regeneraciju i punjenje. Osjetila sam kako se, dok su se nizali uvidi kroz Rad, sa mojih ramena podiže otpušteni teret davno samonametnute „zabrane“ da „samo odmaram“.
Za odmor svjesno izdvojeno i njemu posvećeno vrijeme umjesto stalnog jurenja iz aktivnosti u aktivnost svakome je potrebno i apsolutno dozvoljeno – to je davanje sebi dragocjene prilike za ponovno povezivanje sa sobom te za dolaženje u dodir sa vlastitom kreativnošću i novim nivoima životne energije i inspiracije.
Nerad i rad treba da se smjenjuju prirodno kao noć i dan. Taj dobar ritam hrani naše duše, a nerad (odmor) kroz to razumijevanje postaje dar koji, oslobođeni nepotrebnog osjećaja krivice, dajemo sebi da bismo sebe njegovali… kroz prosto bivanje, sanjarenje, nežurenje, izležavanje… totalno nečinjenje osim ako nam neko određeno činjenjenje jako prija (za mene su to čitanje, šetnje u prirodi i ples)!
U nizu mnogih opšteprihvaćenih zabluda, Rad Byron Katie tako me oslobodio još jedne – da je rad bolji od nerada. Ne, nije. Zapravo se radi o tome da je balans bolji od disbalansa, a imati izbora bolje od neslobode. Stoga, sve ono što je još neslobodno u nama valja nam pronaći i kliknuti „undo batton“ ako bismo da u život svjesno ugradimo više harmonije i lakoće.
Šta radim ove nedjelje (i svakog dana bar jedan važan djelić dana)? Pa, znate već – odmaram. Ne zove se slučajno nedjelja. Dan kad se ne djela.
Konačno ćemo se sresti, nedjelja, totalni odmor i ja. Baš se radujem!
I tačno osjećam.. taj prostor i vrijeme koje nisam ispunila planiranim aktivnostima ispuniće se nečim tako novim i svježim kao što je bistra voda izvora što se uvijek nanovo puni iz dubine mirnih i snažnih njedara majke Zemlje – one koja zna savršeno i da djela i da odmara. Ona nepogrešivo slijedi ritam činjenja i nečinjenja, davanja i primanja, aktivnosti i bivanja, cvjetanja i opadanja, punjenja i pražnjenja… ti njeni prirodni ritmovi su i naši, tako njegujući i tako važni.
Da, konačno ćemo se sresti, nedjelja, totalni odmor i ja. Ako se sasvim ne ulijenim – javim vam šta sam kroz to postigla!
Do tada, potraži svoj tren predaha i inspiracije uz članak ŠKOLA ZA RAD BYRON KATIE u kojem dijelim iskustva sa svoje zadnje Škole, beskrajno korisnog i nadasve nadahnjujućeg iskustva! I ostani uz nas – novi ciklus za blog o uvidima kroz Rad Byron Katie upravo nastaje, s mnogo entuzijazma!
